четвртак, 21. јануар 2010.

Vrganj


Vrganju treba prići pažljivo i pogledati ga sa svih strana, zatim ga nježno kucnuti po klobuku, jer taj zvuk otkriva njegovu starost. Ako je zvonak i napet, radi se o mladom, ponosnom vrganju, a ako je zvuk nikakav i na klobuku nakon kucanja ostane udubina, taj je vrganj već na kraju svog kratkog života i bolje ga je ostaviti u šumi nego poslije baciti u smeće.

Nakon prve provjere treba ga tiho upitati gdje mu je brat budući da je vrganj rijetko sam. Uvijek je u blizini i njegov mlađi brat, koji dobro sakriven čeka da lovac na gljive daleko odmakne. Postoji priča da je u Međimurju učiteljica pitala učenika što ima svaki vrganj, a on je, umjesto klasičnog odgovora da ima šešir, odgovorio da ima pajdaša.

Nakon što je vrganj, zaokretom u smjeru kazaljke na satu, izvađen iz zemlje, treba mu pregledati unutrašnjost. Strašno je to što se često izvana ne vidi da li su ga napali crvići. Nisu crvići problem, ali oni rade rupice, pa se na tim mjestima vrganj lakše kvari, a to je već opasno. Naravno da će svaki dobar gljivar znati procijeniti je li vrganj pretjerano "napadnut" (jer, ako stanje nije opasno, to se da pretrpjeti).

Ima raznih priča i vjerovanja o vrganjima. Tvrdi se da kad ga ugledate on prestaje rasti. Naravno da to nije istina, ali se u praksi redovito događa.

Vjerovanja i odredbe
Narodno je vjerovanje da vrganji rastu kad pada kiša i jako, jako grmi. I tu se trebamo zapitati, jer Japanci, narod koji je uz Kineze vrlo vjerojatno prvi počeo uzgajati gljive, znaju bukom bubnjeva stimulirati rast shiitake i ostalih gljiva.

Gomile su recepata za pripremu vrganja. Ali, kako upoznati njegov pravi i osnovni okus? Probajte vrganj – sirov. Naravno, mora biti potpuno mlad i zdrav. Narežite ga na ploške, dodajte mu malo grubo narezanih oguljenih badema, par kapi maslinovog ulja i aceta balsamica. Posolite ga i ne zaboravite popapriti - gljive u svim varijantama obožavaju svježe mljeveni papar. Kad ste vrganj probali sirov, možete ga prirediti po želji. Vrganj voli eksperimente, baš kao što voli biti pojeden s jajima na klasičan zagorski način.

Ako niste gljivar i ne lovite vrganje sami po šumama, preostaju vam samo prijatelji, jer nije lako vrganje kupovati na tržnici. Postoji odredba koja kumicama bez čitabe zabranjuje prodaju. "Svaki prodavač šumskih gljiva mora, prije izlaganja prodaji, pribaviti potvrdu o jestivosti gljiva od za to ovlaštene osobe." - grubo će odredba. Kumice koje na plac donose vrganje poznaju najviše četiri-pet vrsta gljiva, ali te stvarno dobro znaju.

Nikada na Dolcu nisam vidio otrovnu gljivu, to je gotovo nemoguće. Ali vidio sam stare i trule gljive od kojih se čovjek uistinu može otrovati. Trovanja starim gljivama neusporedivo su češća nego trovanja otrovnim gljivama. I što sad? Naravno, lakše je zabraniti prodaju gljiva nego obrazovati inspektore. A trulu gljivu svatko može prepoznati. Istina je da ljudi kod gljiva prelaze preko nekih stvari koje bi kod mesa odmah prepoznali, ali neka onda to rade inspektori i neka puste na miru bakice koje su pretvorili u dilere. Tko zna kako je tek u Latviji, gdje na kovanici od jednog lata ponosno stoji – Vrganj?

Нема коментара:

Постави коментар