субота, 23. јануар 2010.

Panjevača


Šešir ove gljive može biti širok od 3 do 8 cm. Mesnat je, jastučasto ispupčen (konveksan) i na kraju potpuno otvoren, gladak, smeđe boje kao cimet, a u sredini je tamniji, što naročito dolazi do izražaja u vlažnim danima. Kožica je glatka i masno sjajna i može se zguliti do polovine.
Listići su tanki i gusti. Boja im je žućkasta, a kasnije bledosmeđa.
Drška je visoka od 4 do 6 cm. Valjkasta je i malo uža u donjem delu, a često je i iskrivljena. Iste je boje kao i šeširić. Na vrhu je skoro bela, a ispod opnastog i nepostojanog prstena, pa sve do dna je prekrivena riđesmeđim ljuskicama ili sitnijim krljuštima, dok je što se tiče boje, prema dole sve više smeđa. Lako se lomi i iznutra je šuplja.
Meso Panjevače je tanko, bledosmeđe boje, miris podseća na sveže izrezano drvo i ima prijatan ukus.
Panjevača raste od juna do decembra u gustim grmovima, koji često prekriju cele panjeve stare bukve, vrbe ili neko drugo listopadno drvo. Jedino ne raste na hrastovim panjevima.
Panjevača je izvanredno ukusna i aromatična gljiva. Verovatno najukusnija gljiva za supu ili čorbu. Može da se suši, ali nije za kišeljenje.
Veoma joj je slična opasna otrovna Lažna panjevača (Galerina marginata), koja miriše na brašno. Panjevaču možete zameniti i sa Sumporačom (Nematoloma fasciculare), koja je takođe otrovna vrsta gljive i koja raste kao i Panjevača u grmovima na drvetu. Sumporača ima gorko meso i uz žuti još i zeleno do maslinasti ton, odnosno smeđi na listićima, zatim crveniji ili žući šeširić i nema prstena i krljušti na dršci. Od Puzica (Armillariella mellea) Panjevača se najviše razlikuje po tome što joj ljuspice nisu na šeširiću, već na dršci.

Нема коментара:

Постави коментар